Pusti ih da rastu: moć malih koraka i velika lekcija o povjerenju

Pusti ih da rastu. Polako, nesavršeno, ali s vjerom u sebe.

Znaš koliko puta uhvatim sebe kako nešto radim umjesto njih? Obuvam im čarape jer je brže. Slažem kocke umjesto da čekam njihovih deset pokušaja. Perem ruke umjesto njih jer sam već na rubu živaca i samo želim da krenemo iz kuće. Brišem prosuto mlijeko jer ako to rade sami, još će i tanjur pasti. Pomažem, popravljam, preuzimam. Jer je brže. Jer je urednije. Jer je lakše.

Ali onda me strefi to jedno pravilo koje sam čula od Jordana Petersona, koje mi se urezalo u mozak: “Ne čini za druge ono što mogu učiniti sami.”I znaš šta? Koliko god mi se u tom trenutku činilo da im pomažem, zapravo ih zakidam. A pogotovo to vrijedi za moju djecu. Jer kad im dam prostor da probaju, da sami zakopčaju patent, da se sami popnu na stolicu, da pogode rupicu na čaši od kocki – čak i kad pogriješe, čak i kad prosipaju i frustriraju se i rade sve “krivo” – zapravo im dajem jedno veliko: “Vjerujem ti. Ti to možeš.” I to je ono što im najviše treba. Ne savršenstvo, nego prilika da rastu.

Ja sam mama trojice malih dečki – blizanci od dvije i pol i beba od šest mjeseci. Kod nas je stalno akcija. Nekad sve ide glatko, nekad izgleda kao da je uragan prošao kroz stan. Ali sve više učim stati na loptu i dati im prostor. Da se razvijaju u svom ritmu. Da ne trčim za svakim papirom koji su razrezali, ne popravljam svaki toranj od kocki, ne preuzimam svaku radnju koja im ide sporo ili nespretno. Jer oni nisu nesposobni – oni su mali. A kad im stalno sve olakšavam, zapravo im poručujem da nisu dovoljno dobri da to naprave sami. I ne želim da to vjeruju o sebi.

Naravno, nije lako. Pogotovo kad živiš u ritmu gdje su svi gladni, pelene pune, netko plače, a ti već nisi popila kavu tri sata. Ali svaki put kad im dam malo više prostora da pokušaju – makar to značilo da će špageti završiti po podu ili da ćemo kasniti deset minuta – vidim kako rastu. Ne samo fizički, nego iznutra. Raste im samopouzdanje. Raste im ponos kad sami nešto uspiju. Raste im vještina. A s time raste i naša veza – jer me ne vide samo kao nekog tko stalno govori “daj, daj, mama će”, nego nekog tko vjeruje u njih. Zato si svaki dan pokušavam to ponoviti: Pusti ih da rastu. Polako. Nesavršeno. Ali s vjerom u sebe. I s mamom koja im to dopušta.